Hiszpańsko-chorwacka dwujęzyczna książka
Gerda se lo contĂł y la vieja, moviendo de vez en cuando la cabeza, decĂa: «Humm… Hum!». Una vez le hubo relatado todo, le preguntĂł si habĂa visto pasar por allĂ al pequeño Kay; la mujer respondiĂł que no, que Kay no habĂa pasado ante su casa, peroq ue sin duda vendrĂa y que no debĂa preocuparse! ahora lo que teniĂa que hacer era comer sus cerezas y contemplar sus flores, mucho más bellas que las que aparecen en los libros; además, cada una de ellas sabĂa contar un cuento.
Gerda joj poÄŤe priÄŤati o svemu, a starica neprestano vrtjela glavom i ponavljala:
— Hm, hm!
Kad je djevojčica dovršila svoje kazivanje, upita staricu nije li vidjela malog Kaya, a starica joj uzvrati kako onuda nije prošao, ali će možda još naići. Kaza joj da se ne žalosti, već neka kuša njezine trešnje, neka pogleda njezino cvijeće što je ljepše nego i u kojoj slikovnici — svaki cvijet umije priču pričati.
La vieja cogiĂł a Gerda de la mano, entrĂł con ella en la casa y cerrĂł la puerta.
I starica uze djevojÄŤicu za ruku te je uvede u kolibu i zakljuÄŤa vrata.
Las ventanas estaban muy altas, los cristales eran rojos, azules y amarillos y, en el interior, la luz adquirĂa tonalidades extrañas; habĂa sobre la mesa un plato de riquĂsimas cerezas y Gerda comiĂł tantas como quiso, pues para eso no le faltaba valor.
Prozori bijahu visoko podignuti, a stakla crvena, modra i žuta, tako te je danje svjetlo padalo unutra u čudnovatim šarenim prijelomima; na stolu se crvenjele divne trešnje Gerda mogaše jesti koliko joj srce ište.
Mientras comĂa, la vieja la peinaba con un peine de oro; sus hermosos cabellos rubios caĂan rizados y brillantes enmarcado su linda carita de rosa.
Dok je jela, starica joj kosu zlatnim češljem češljala, a svijetla se kosa u lijepim zlaćanim uvojcima povijala niz milo okruglo lišce, poput ružice rumeno.
— Siempre tuve deseos de tener una niña como tú — dijo la vieja — Ya verás qué bien nos llevamos las dos.
— Odavno već želim takvu milu djevojčicu — govoraše starica. — Vidjet ćeš kako ćemo se slagati i kako će nam lijepo biti.
A medida que le peinaba los cabellos, más y más la pequeña Gerda se olvidaba de Kay, su compañero de juegos, pues la vieja, aunque no era malvada, sabĂa de magia; en realidad, sĂłlo ponĂa en práctica sus artes mágicas para distraerse y, por el momento, lo Ăşnico que pretendĂa era retener a su lado a la pequeña Gerda.
I što joj je dalje starica kosu češljala, sve je više djevojčica zaboravljala svoga malog druga, jer starica bijaše čarobnica. Nije bila zla čarobnica; samo je malo čarala, a i to zabave radi. Sad je htjela da kod sebe drži malu Gerdu;
Con este propĂłsito, la anciana saliĂł al jardĂn, extensiĂł su cayado hacia los rosales, que estaban cargados de bellĂsimas rosas, y al instante todos ellos desaparecieron, hundiĂ©ndose bajo la tierra negra; no quedĂł ni el menor rastro de ellos.
stoga iziñe u vrt, mahnu štapom iznad ružinih grmova, a oni, kako god su lijepo cvali, nestadoše u crnoj zemlji svi odreda, te više i nisi mogao vidjeti gdje su prije bili.
La vieja temĂa que si Gerda veĂa las rosas se acordarĂa del pequeño Kay y querrĂa marcharse a proseguir su bĂşsqueda.
Bojala se stara da bi se mala Gerda, videći ruže, sjetila svojih ruža i malog Kaya te bi onda pobjegla kući.
Luego, condujo a Gerda al jardĂn de las flores … ¡Oh, quĂ© fragancia y quĂ© esplendor! HabĂa allĂ flores de todas las estaciones del año; en ningĂşn libro de láminas podrĂa encontrarse tanta belleza y variedad.
Nato starica odvede Gerdu u cvjetnjak. Bože mili, kakva li tu mirisa bijaše, kakve li krasote! Bješe cvijeća kakva samo zamisliti možeš, cvijeća iz svih godišnjih doba, svih boja, u najljepšem cvatu. Nikakva ga slikovnica nema ljepšega ni šarenijega.
La niña daba saltos de alegrĂa y disfrutĂł del jardĂn hasta que el sol se ocultĂł por detrás de los cerezos; por la noche, durmiĂł en un magnĂfico lecho con mantas de seda roja bordadas con violetas azules y tuvo unos sueños tan hermosos como los de una reina en el dĂa de su boda.
Gerda skakaše od radosti te se igraše dok sunce ne klonu zapadu, iza visokih, granatih trešanja. A tada starica priredi divnu posteljicu sa crvenim, svilenim jastucima po kojima bijahu navezene modre ljubičice; tu djevojčica slatko usnu, i divne snivaše sne, kao kakva kraljevna u vjenčani dan.
A la mañana siguiente, estuvo de nuevo en el jardĂn, jugando con las flores bajo los cálidos ratos del sol… asĂ pasaron muchos dĂas.
Sutradan se mogla opet igrati sa cvijećem u toplu sjaju sunca — tako proñoše mnogi dani.
Gerda conocĂa todas y cada una de las flores y, a pesar de todas las que habĂa, tenĂa la sensaciĂłn que allĂ faltaba alguna, aunque le resultara imposible decir cuál.
Gerda poznavaše svaki i najmanji cvijet, i ma koliko ondje cvijeća bilo, sve se djevojčici činilo da jednoga ipak nema — kojega, to pak nije znala.
Un buen dĂa, mientras estaba sentada en el jardĂn, se fijĂł en el gran sombrero de la vieja, lleno de flores pintadas, y observĂł que las más bella era justamente una rosa.
I tako jednoga dana sjedaše u vrtu i promatraše staričin slamni šešir po kojemu bijaše naslikano svakojako cvijeće, a meñu njim ruža ponajljepša.
La vieja se habĂa olvidado de quitarla del sombrero cuando hizo desaparecer a las otras bajo tierra.
Starica bješe zaboravila da ružu makne izmeñu cvijeća na svome ljetnom šeširu kadno je prave ruže iz cvjetnjaka uklonila i u zemlju ih zatjerala.
¡No se puede estar en todo!
Tako već biva kada čovjek nije uvijek pribran.
«¡CĂłmo! — se dijo Gerda — ¡No hay ninguna rosa en el jardĂn!» CorriĂł hacia los macizos de flores, buscĂł y rebuscĂł, pero no consiguiĂł encontrar ningĂşn rosal; muy triste, se sentĂł en el suelo y se puso a llorar; sus lágrimas fueron a caer precisamente sobre el lugar en que antes crecia un hermoso rosal y del suelo regado con sus lágrimas surgiĂł de repente un arbusto, tan florido como en el momento en que la vieja lo habĂa enterrado; la niña lo rodeĂł con sus brazos, besĂł las rosas y se acordĂł de las que tenĂa en el jardĂn de su buhardilla y, al mismo tiempo, de su amigo Kay.
— Što! — uzviknu Gerda. — Zar to ružâ ovdje nema? — i otrča meñu lijehe da ih traži.
Traži ovdje, traži ondje, ali nigdje da ih nañe.
Djevojčica sjede i zaplaka, a vruće joj suzice kapahu na zemlju upravo na ono mjesto gdje bijaše iščeznuo jedan izmeñu ružinih grmova; tek što suze zemlju nakvasiše, najedanput iz nje niknu ružin žbun, isto onako rascvao kakav bijaše kadno je u zemlju nestao. Gerda ga zagrli, poljubi mu cvijet za cvijetom, prisjeti se krasnih svojih ruža kod kuće, prisjeti se malog Kaya.
— ¡Oh, cuánto tiempo he perdido! — exclamó la niña— Debo encontrar a Kay .. ¿Sabéis donde está?— preguntó a las rosas — ¿Creéis que ha muerto?
— Gle, koliko sam se zadržala! — uskliknu djevojčica. — Ta nisam li pošla tražiti Kaya? Znate li gdje je? — upita ruže. Mislite li da je mrtav, da ga više nema?
— No, no ha muerto — respondieron las rosas— Nosotras hemos estado bajo tierra, donde están todos los muertos, y Kay no estaba allĂ.
— Nije mrtav, ne — uzvratiše ruže. — Ta bijasmo u zemlji, svi su mrtvi ondje, ali Kaya ne bijaše.
— ¡Gracias! — dijo la pequeña Fué a ver a otras flores y mirando en sus cálices les preguntó: — ¿Sabéis donde está Kay?
— Hvala vam — reče Gerda te poñe drugom cvijeću; svakom cvijetku u čašku zaviri i upita: — Znaš li možda gdje je mali Kay?
Pero cada flor, vuelta hacia el sol, soñaba su propio cuento o imaginaba su propia historia; Gerda escuchĂł muchos de estos cuentos, pero ninguna flor sabĂa nada sobre Kay.
A svaki se cvijetak na suncu njihao sanjajući svoju bajku ili priču, i mnogih se naslušala Gerda, no nijedan ne zna o Kayu štogod kazati.
¿Qué le dijo el lirio rojo?
Pa što to kazivaše crveni ljiljan?
— Escucha el tambor : ¡Bum! ¡Bum! No da más que dos notas, siempre igual: ¡Bum! ¡Bum! ¡Escucha el canto fúnebre de las mujeres! ¡Escucha la llamada de los sacerdotes! …
Vestida con su larga túnica roja, la mujer del hindú está de pie sobre la pira; se alzan las llamas, rodándola a ella y a su marido muerto; pero la mujer piensa en el hombre que está vivo entre la multitud que la circunda y cuyos ojos arden, más brillantes que las llamas; el fuego de sus ojos abrasa el corazón de la mujer antes de ser tocada por las llamas que convertirán en cenizas su cuerpo. ¿Podrá la llama del corazón morir entre las llamas de la pira?
»Čuješ li bubanj: bum-bum? Samo su dva zvuka, uvijek: bum-bum! Počuj kako žene nariču, počuj brahmanskog svećenika! U dugu, crvenu plaštu Hindustanka stoji na lomači. Plamen liže oko nje i oko mrtvoga joj muža, ali Hindustanka misli na živoga što je s ostalima u krug stao, na onoga čije oči pale žešće nego plamen, na onoga što joj ognjem svojih očiju srce sažiže jače od plamena na kojem će joj evo tijelo u pepeo sagorjeti. Može li plamen lomače ugasiti srca plam?«
— No comprendo nada en absoluta — dijo la pequeña Gerda.
— To nikako ne razumijem — kaza mala Gerda.
— Es mi cuento — respondió el lirio rojo.
— To je moja bajka — reče crveni ljiljan.
¿ Qué le dijo la enredadera ?
A što priča hladolež?
— Al final del estrecho sendero que discsurre por la montaña, se levanta una antigua mansiĂłn; una hiedra tupida crece por sus muros desgastados y rojizos, hasta el balcĂłn al que se asoma una bellĂsima joven; se inclina sobre el balaustrada y dirige su mirada hacia el camino. Más lozana que la más bella de las rosas, más ligera que una flor de manzano llevada por el vieno, al moverse, los pliegues de su vestido de seda parecen susurrar: ÂżCuándo llegará?
»Iznad uzane staze nadvio se drevni zamak; gusti zimzelen uspuzao po starim, crvenim zidinama, list do lista povio se oko shoda; na shodu stoji djevojka, nagnula se preko ograde i gleda dolje na puteljak. Nema te ruže na grančici što bi od nje bila svježija ili ljepša — ni cvijetak s rascvale jabuke, kad ga vjetar ponese, ne lebdi u zraku tako lako kao ona; a kako li meka svila na njoj šušti! „Zar ga još nema?”«
— ¿Te refieres a Kay? — Preguntó Gerda.
— Misliš, Kaya? — upita mala Gerda.
— Sólo te he contado mi sueño … un cuento — respondió la enredadera.
— Govorim o svojoj bajci, o svome snu — uzvrati hladolež.
Âż Que le dijo el narciso de las nieves ?
Ĺ to li priÄŤa mala visibaba?
— Entre los árboles, colgada de una rama, hay una tabla suspendida de dos cuerdas y dos niñas se están columpiando en ella; sus vestidos son blancos como la nieve y de sus sombreros culegan cintas de seda verde que ondean al viento;
»Izmeñu drveća o konopu visi duga daska — to je njihaljka. Dvije ljupke djevojčice sjede na njoj i ljuljaju se: haljine im bijele poput snijega, svilene im trake, duge i zelene, lepršaju oko šešira.
el hermano mayor, de pie sobre el columpio, rodea las cuerdas con sus brazos para no caerse; en una mano sostiene una copa, en la otra, una caña para hacer pompas de jabón; el columpio se balancea y las pompas se elevan por el aire con bonitos colores irisados;
Bratac, nešto veći od njih, stoji na ljuljački: naslonio se na konop, obuhvativši ga, da se pridržava, jer u jednoj ruci drži zdjelicu, a u drugoj glineni kamiš; otpuhuje mjehuriće od sapunice. Njihaljka se njiše, mjehurići se nadimlju i lete prelijevajući se u krasnim bojama;
la Ăşltima está todavĂa en el extremo del tubo y se mece con el viento; el columpio se balancea. Un perrillo negro, ligero como las pompas, se levanta sobre sus patas traseras, queriendo subirse al columpio; se alza, cae, ladra, se enfada; las risas de unos niños, unas pompas que estallan en el aire… el balanceo de un columpio, una espuma que se rompe … ¡Esta es mi canciĂłn!
posljednji još visi na duhaljci i ljulja se na vjetru. Njihaljka se njiše, a crno se psetance, lagano ko i mjehurići, uspravlja na stražnje noge: i ono bi se ljuljalo. No njihaljka se vraća, psetance pada, laje i ljuti se. Djeca mu se smiju, mjehurići pucaju. Daska što se ljulja, pa nestalna slika pjenastih mjehurića — eto moje pjesme.«
— Es bonito lo que cuentas, pero tu tono es trsite y para nada me hablas de Kay …
Âż Que le dijeron los jacintos ?
— Ne velim da nije lijepo što kazuješ, ali pripovijedaš tako tužno, a maloga Kaya i ne spominješ.
Kakvu li priÄŤu zumbuli imaju?
— HabĂa una vez tres hermanas encantadoras, menudas y delicadas; el vestido de la primera era rojo, el de la segunda, azul, y el de la tercera, blanco; cogidas de la mano, bailaban a la luz de la luna junto al lago apacible.
»Bile jednom tri sestre, nježne, tanahne. U jedne haljina crvena, u druge modra, a u treće sasvim bijela. Držeći se za ruke igrahu kolo pokraj tiha jezera, na jasnoj mjesečini. Ne bijahu to vile, već kćeri ljudske.
El ambiente estaba perfumado, las tres hermanas desaparecieron en el bosque, aumentĂł la gragancia del aire … Tres fĂ©retros, en los que yacĂan las tres niñas, salieron de la espesura y se deslizaron por el lago rodeados de lucĂ©rnagas que volaban a su alrededor como pequeñas luciĂ©rnagas que volaban a su alrededor como pequeñas lamparillas aladas.
Sladak se miris širio, a djevojke nestale u šumu. Mirisalo sve jače i jače — tri lijesa, u kojima bijahu lijepe djevojke, kliznu iz guštika i zaplove jezerom. Krijesnice naokolo lete i svjetlucaju, kao da su sitne svjećice.
¿Duermen las bailarinas? ¿O acaso están muertas? El perfume de las flores nos cuenta que están muertas. La campana de la tarde repica por los muertos…
Jesu li to djevojke usnule ili su mrtve? Miris cvijeća kaže da su mrtva tijela, Večernje im zvono opijelo zvoni.«
— Me pones muy trsite — dijo la pequeña Gerda — Tu aroma es intenso. ¡Me haces pensar en las niñas muertas! ¡Ay! ¿Habrá muerto mi amigo Kay? Las rosas han estado bajo tierra y me aseguran que no.
— Sasvim si me rastužio — reče mala Gerda. — Ti, zumbule, prejako mirišeš te moram pomišljati na mrtve djevojke. Zar je zaista mali Kay umro? Ruže bijahu pod zemljom, one kažu da nije.
— ¡Din! ¡Dan! — tañeron las campanas del jacinto — No tocamos por el pequeño Kay, pues no le conocemos. Sólo cantamos nuestra canción, la única que sabemos.
»Cin-cin!« zazvoniše zvonci zumbulovi.
— Ne zvonimo mi nad malim Kayom: ta, i ne poznajemo ga; mi samo pjevamo svoju pjesmu, jedinu koju znamo.
Gerda se volviĂł hacia el ranĂşnculo amarillo, que brillaba entre el verdor reluciente de las hojas.
I Gerda poñe do maslačka što provirivaše iz svijetle, zelene trave.
— Eres como un pequeño y luminoso sol — le dijo Gerda— Dime, si lo sabes, dónde puedo encontrar a mi amigo.
— Malo, jarko sunašce — obrati mu se Gerda — reci, znaš li gdje da nañem svoga malog druga?
El renáculo mirĂł a Gerda y brillĂł con intensidad ÂżQuĂ© canciĂłn le cantarĂa el ranĂşnculo? Probablemente Ă©l tampoco le hablaria de Kay.
A maslačak divno zasja i pogleda Gerdu. Kakvu li će joj pjesmu zapjevati? Ali ni ta Kaya ne spomenu.
— El primer dĂa de la primavera, el sol de Nuestro Señor lucĂa cálido en el cielo, acariciando con sus rayos las blancas paredes de una pequeña casita; muy cerca, florecĂan las primeras flores amarillas, cual oro luminoso al tibio resplandor del sol;
»U malom dvorištu sunce Božje toplo zasjalo u prvi proljetni dan. Sunčani traci klize niz bijeli zid susjedne kuće, a tik do zida izrasli prvi žuti cvjetići, zasjali poput zlata na toplim sunčanim zrakama.
la vieja abuela, sentada en su silla junto a la casa, esperaba la visita de su nieta, pobre y linda muchachita que trabajaba de criada; al llegar, la chiquilla abrazĂł a la abuela. HabĂa oro, oro del corazĂłn, en este beso bendecido. Oro en los labios, oro en el fondo del ser, oro en la hora del alba.
Stara bakica izišla na dvorište i sjela na klupu; unuka, siromašna, lijepa sluškinja, vraća se s kratka posjeta i cjeliva baku. Čisto je zlato, zlato srca, u tome blagoslovljenom cjelovu. Zlato na ustima, zlato u srcu, zlato na nebu u jutarnji sat.
Esta es mi pequeña historia — dijo el ranúnculo.
Eto moje priče.«
—¡Mi pobre y vieja abuela! — suspirĂł Gerda — SĂ, sin duda está inquieta y apenada por mĂ, tanto como por el pequeño Kay. Pero volverĂ© pronto, llevando a Kay conmigo … Es inĂştil que interrogue a las flores, sĂłlo conocen su propia canciĂłn, ¡No me dan ninguna pista!
— Jadna moja baka! — uzdahnu Gerda. — Zacijelo čezne za mnom i tuguje, kao što je i za Kayom tužna i žalosna. No vratit ću se brzo kući i dovesti Kaya. A što da dalje cvijeće pitam: svaki cvijet svoju pjeva; zalud muka, od cvijeća ništa doznati neću.
Se recogiĂł su falda para correr mejor y cuando saltaba por encima del narciso, Ă©ste le dio un golpecito en la pierna; Gerda se detuvo, mirĂł la esbelta flor amarilla y preguntĂł:
— ¿Sabes tú algo, quizás … ?
Se inclinó sobre el narciso y .. ¿Qué fué lo que le dijo?
I suvrati haljinicu, da bi brĹľe trÄŤala. Ali je sunovrat udari po nozi kad je preko njega skoÄŤila. DjevojÄŤica zastade, pogleda dugi Ĺľuti cvijet te upita:
— Znaš li možda ti štogod reći? — i sasvim se sagnu cvijetu.
Ĺ to veli sunovrat?
— ¡Puedo verme a mĂ mismo! ¡Puedo verme a mĂ mismo! ¡Oh, oh, oh quĂ© bien huelo! … Allá arriba, en la buhardilla, a medio vestir, hay una pequeña bailarina; tan pronto se sotiene sobre una pierna, como lo hace sobre las dos, todo es pura fantasĂa;
»Sebe samoga gledam, sebe samog gledam. O, kako mirišem. Gore u potkrovlju mala plesačica, napol odjevena, stoji sad na jednoj nozi, sad na objema; cio svijet gazi nogama, ona je puka obmana očiju.
con el pie manda a paseo a todo el mundo y vierte el agua de la tetera sobre una pieza de tela: su corsé… La limpieza es una gran cualidad; el traje blanco está colgado en la percha; tamién lo ha lavado con té y después lo ha puesto a secar en el tejado;
Iz čajnika lijeva vodu na komad platna: to je steznik. Čistoća je krasna. I bijelu je haljinu, što na klinu visi, u čajniku prala, a na krovu je sušila.
la bailarina se pone su vestido y, para resaltar su blancura, rodea su cuello con una toquilla de color amarilla azafrán. ¡La pierna en alto! ¡Ahà está, erguida sobre un sólo tallo! ¡Puedo verme a mà mismo! ¡Puedo verme a mà mismo!
Plesačica odijeva na se haljinu, oko vrata stavlja rubac žute, šafranove boje, te se haljina još bjeljom pričinja. Nogu uvis! Gle kako stoji na jednoj nozi, strši na jednoj stabljici! Sebe samog gledam, sebe samog gledam!«
— Todo eso me resulta indiferente — dijo Gerda —, no significa nada para mĂ.
Y saliĂł corriendo, corriendo hacia el otro extremo del jardĂn.
— Briga me za to! — kaza Gerda. — Što mi to pričaš! — pa otrča na kraj vrta.
La puerta estaba cerrada y tuvo que forzar el enmohecido picaporte, que cedió; se abrió la puerta y la pequeña Gerda, con sus pies descalzos, se lanzó de nuevo al vasto mundo.
Vrata bijahu zaključana, ali Gerda pritisnu zahrñalu kvaku: vrata se otvoriše, a djevojčica poteče, bosih nožica, u široki svijet.
Tres veces se volviĂł para mirar hacia atrás, pero nadie la seguĂa; al rato, se cansĂł de correr, se sentĂł sobre una piedra, mirĂł a su alrededor y comprobĂł que el verano habĂa quedado atrás: era otoño avanzado; no habĂa podido darse cuenta de ello en el jardĂn encantado de la vieja, donde siempre brillaba el sol y habĂan flores de todas las estaciones.
Triput se osvrnu, ali ne vidje da je itko goni. Naposljetku je sustala, nije mogla dalje trčati, pa sjede na velik kamen. Kad se obazrela oko sebe, vidje kako je ljeto davno odmaklo, i kasna se već jesen bani.
—¡Dios mĂo, cuánto tiempo he perdido! — PensĂł Gerda — ¡Estamos ya en otoño! ¡No puedo perder tiempo descansando!— Y se levantĂł, dispuesta a reemprender su bĂşsqueda.
— Bože dragi, koliko li se zadržah! — uzviknu mala Gerda. — Eto, već i ojesenilo! Ne smijem više časa časiti! — i ustade, da uzme put pod noge.
¡Ah, quĂ© cansados y doloridos estaban sus pies! ¡Y quĂ© aspecto tan frĂo e ingrato tenĂa todo a su alrededor! Los sauces estaban amarillentos y la niebla humedecĂa sus hojas que, una tras otra, iban cayendo sobre el suelo; sĂłlo el ciruelo silvestre conservaba sus frutos, tan ásperos que hacĂan rechinar los dientes.
O, kako joj nožice bijahu izranjene i umorne! A stud i pustoš na sve strane, Sasvim požutjelo dugo vrbovo lišće, rosa s njega kapljama kapala; list za listom otpadao, jedino je crni trn još plod nosio — opore trnjine što čovjeku usta skupljaju.
¡Oh que trsite y hosco parecĂa el vasto mundo!
O, kako bijaše tmurno i mučno u širokom svijetu!
Cuarto episodio. El PrĂncipe y la Princesa
Četvrta priča — Knežević i kneginjica
Gerda tuvo que pararse a descansar de nuevo; sobre la nieve, ante ella, saltĂł una corneja; el ave se quedĂł allĂ un buen rato, la mirĂł, moviendo la cabeza, y dijo:
— ¡Kra, kra! ¿Qué tal va?
Umornoj Gerdi valjalo opet otpočinuti. Gdje je sjedila, prema njoj po snijegu doskakuta velik vran. Dugo je mirno stajao, gledao djevojčicu i glavom potrésao, a onda zagrakta:
— Kvar-kvar! ’bar dan! ’bar dan!
La corneja no sabĂa hablar mucho, pero estaba bien dispuesta hacia la niña y le preguntĂł a dĂłnde se dirigĂa, tan sola por el vasto mundo.
Bolje nije znao, ali je djevojčici dobro mislio te ju upitao kamo će tako sama u daleki svijet.
Gerda reparĂł especialmente en esa palabra: sola, y sintiĂł de pronto todo lo que eso significaba; le contĂł su historia a la corneja y le preguntĂł si no habĂa visto a Kay.
Gerdi se objasni riječ sama, i ona joj u cijelosti shvati značenje; stoga vranu ispripòvjedi sav svoj život i sudbinu i upita ga nije li Kaya gdjegod vidio.
La corneja sacudiĂł la cabeza con aire reflexivo y dijo:
— ¡Posible, Posible!
Vran veoma mudro kimnu glavom i reÄŤe:
— Pa moglo bi biti, moglo bi biti!
— ¿De verdad? — gritó la niña.
A punto estuvo de asfixiar a la corneja de tanto que la abrazĂł.
— Zar zaista?! — uzviknu mala Gerda te gotovo uguši vrana ljubeći ga.
— Suavemente, suavemente .. — dijo la corneja — Creo que puede tratarse del pequeño Kay, pero parece que te ha olvidado por princesa.
— Samo mudro i polako! — kaza vran. — Čini mi se, mogao bi ono biti mali Kay, ali te sada zacijelo zaboravio kraj kneginjice.
— ¿Vive con una princesa? — Preguntó Gerda.
— Zar je on kod kakve kneginjice? — upitat će Gerda.
— SĂ, escucha — dijo la corneja — Tengo muchas dificultades para hablar tu idioma; si comprendes la lengua de las cornejas, te lo podrĂ© contar mucho mejor.
— Čuj me — nastavi vran; — no tako mi je mučno tvojim jezikom govoriti. Razumiješ li vranji ili tajni govor 1, lakše ću ti kazivati.
— No, nunca la he aprendido— respondiĂł Gerda—, aunque la abuela la sabĂa .. ¡y tambiĂ©n el javanĂ©s!
— Ne, toga jezika nisam učila — uzvrati Gerda. — Zna ga moja baka, a zna i tajni govor. Da sam ga barem učila!
— Eso no me sirve de mucho — dijo la corneja — En fin, te contaré lo mejor que pueda; ya me disculparás si no me expreso bien.
— Ništa zato — priklopi vran. — Kazivat ću kako umijem; bit će loše, dakako.
I vran uze pripovijedati što je znao:
Y la corneja le contĂł lo que sabĂa:
— En el reino del que procedo vive una princesa dotada de una inteligencia prodiciosa. Ha leĂdo todos los periĂłdicos que existen en el mundo … ¡Y los ha olvidado! ¡Hasta tal punto es inteligente!
— U kraljevstvu u kojem se evo nalazimo, to jest u ovoj našoj kneževini, živi neizmjrno pametna kneginjica; pročitala je sve novine, koliko god ih ima na svijetu — pročitala pa i zaboravila, jer je pametna.
Hace algĂşn tiempo, un dĂa que se encontraba sentada en el trono —lo que, segĂşn se dice, no es nada divertido— se puso a canturrear una canciĂłn que decĂa : «¿por quĂ© no me casarĂ©?».
Nedavno ti ona sjedi na prijestolju — vele da to nije baš ugodno — kadli joj na um padne neka pjesmica, i ona je zapjevuši:
Stara kola, nova ruda, hoće cura da se uda…
«Bueno, es una idea», pensĂł ella, y decidiĂł casarse, pero querĂa un esposo que supiera responder a sus preguntas, un hombre que no se contentara tan sĂłlo con tener un aspecto distinguido, pues eso acaba resultado demasiado aburrido.
»Da se uda… Gle, pa ima tu nešto!« pomisli kneginjica te i ona htjede da se uda. Ali je htjela samo takva muža koji bi joj znao odgovarati kad bi ga štogod upitala — muža koji ne bi samo stajao kao kakva lutka i šepirio se izgledom i otmjenošću, jer je to tako dosadno.
ConvocĂł a todas las damas de honor, que, al enterarse de sus proyectos, le manifestaron su aprobaciĂłn. «Cuánto nos complace — le dijeron—, ya habĂamos pensado en ello.»
Lo que te cuento — adivirtiĂł la corneja — es completamente verĂdico, puedes creerme. Tengo una novia domesticada que circula libremente por el castillo y ella es quien me lo ha contado todo.
I zapovjedi da se udaranjem u bubanj dozovu sve njezine dvorske gospoñe. Kad se sve iskupiše, kneginjica im reče što je i kako je naumila, a one se uvelike obradovaše. »To nam se sviña! Baš smo o tome nedavno mislile!« pritvrdiše sve odreda.
Vjeruj mi, sve je živa istina što ti kazujem. Imam ti ja na onim dvorima pitomu drúgu, svoju zaručnicu, što onuda slobodno šeta, pa ti od nje sve saznam.
Naturalmete, su novia era también una corneja, pues cada corneja se junta con su pareja.
(Ta pitoma drúga bijaše, dakako, vrana, jer i vran sebi para traži, a to je vrana.)
En los periĂłdicos se publicĂł un edicto con una orla de corazones y las iniciales de la princesa; en Ă©l se anunciaba que todo joven de buen porte podĂa presentarse en el castillo para hablar con la princesa; aquel que se comportara de forma más correcta y demostrara ser mejor conversador, se casaria con ella.
I tako odmah iziñoše novine s obrubom od srdaca i s potpisom same kneginje. Novine objavljivahu kako svaki naočit mladić može doći kneginji na dvore i s njome razgovarati, a ona će poći za onoga koji se bude snašao kao da je kod kuće, i koji bude najbolje govorio.
— Créeme — insisitó la corneja—, lo que te cuento es tan cierto como que estoy aquà ahora mismo.
Vjeruj mi, sve je zgoljna istina kao što me ovdje vidiš. Nagrnulo mnoštvo svijeta, bijaše stiske i strke, ali nitko ne imaše sreće ni prvoga ni drugoga dana.
Todos era muy capacies de hablar mientras estaban en la calle, pero en cuanto franqueban las puertas del castillo, veĂan a la guardia con sus uniformes plateados y a los lacayos vestidos en oro por las escaleras y los grandes salones deslumbrantes de luz, se quedaban desconcertados; más aĂşn: al llegar ante el trono, todo lo que sabĂan hacer era repetir la Ăşltima palabra pronunciada por la princesa y que ella, naturalmente, no tenĂa el menor interĂ©s en escuchar de nuevo.
Svi su znali lijepo govoriti dok bijahu na ulici, no čim bi prekoračili dvorski prag i vidjeli stražare u srebru, dvorjanike po stubama kako se koče u zlatu, i goleme rasvijetljene dvorane, odmah bi se smeli, A tek kad bi izišli pred prijestolje gdje sjeñaše kneginja! Ne znañahu usta otvoriti, već samo ponavljahu posljednju riječ što bi je kneginjica izgovorila, a do tog ponavljanja njoj ne bijaše nimalo stalo.
ParecĂa que hubieran ingerido rapĂ© y se hubieran quedado atontados … hasta que, de vuelta otra vez en la calle, podĂan hablar de nuevo normalmente.
Kao da se svima jezik zavezao, kao da bijahu opijeni — a čim bi sišli na ulicu, odmah im se govor razvezivao.
Los pretendientes formaban una larga cola que llegaba desde las puertas de la ciudad hasta el castillo. Yo mismo me acerquĂ© a verles — dijo la corneja — Tras tantas horas de espera, terminaban por tener hambre y sed, pero nada recibĂan del castillo, ni tan siquiera un vaso de agua.
Protegla se čitava povorka ljudi, od gradskih vrata pa do dvora — bijah ondje i sve vidjeh svojim očima. Bijahu gladni i žedni, ali im u palači ne davahu ni čaše ustajale vode.
Algunos, los más espabilados, se habĂan llevado rebanadas de pan con mantequilla que se negaban a compartir con nadie, pues pensaban: «Si tienen aspecto de hambrientos, no serán elegidos por la princesa».
Pametniji, doduše, ponesoše kruha s maslacem, ali ga ne davahu drugima, misleći u sebi: »Neka ih, neka dobro izgladne, pa ih kneginja neće uzeti.«
— Pero Kay, el pequeño Kay … — preguntó Gerda — ¿Cuándo llegó? ¿Estaba entre toda aquella gente?
— A Kay, mali Kay? — prekide Gerda pitanjem. — Kada je on došao? Je li i on u tome mnoštvu?
— Paciencia, paciencia, ahora llegaremos a Ă©l. Era el tercer dĂa cuando apareciĂł un pequeño personaje, sin caballo ni carruaje, que con paso decidido subiĂł derecho hacia el castillo; sus ojos brillaban como brillan los tuyos, su cabello era largo y hermoso, aunque sus vestiduras eran pobres.
— Stani malo, baš smo do njega došli! Elem, trećeg dana eto ti nekakva momčića: niti konja jaše niti se u kočiji vozi, već veselo zapeo pješke ravno u palaču. Oči mu svijetle poput tvojih, kosa mu lijepa i duga, ali odijelo nekako na siromašku.
— ¡Era Kay! — interrumpió Gerda entusiasmada — ¡Oh, lo encontré! ¡Lo encontré! — exclamaba dando palmadas.
— To je Kay! — uzviknu Gerda. — Oh, onda ga nañoh! — i pljesnu rukama.
— Llevaba un pequeño morral a la espalda — continuó la corneja.
— Na leñima mu malen torbak…
— No, seguramente se trataba de su trineo — observó Gerda — Cuando desapareció llevaba consigo su trineo.
— Nije, nije, bijahu to sigurno njegove saonice! — prekide Gerda. — S njima je i otišao.
— Puede ser — dijo la corneja —, no pude verlo de cerca; pero sé por mi novia domesticada que cuando entró en el castillo y vio la guarda con sus uniformes plateados y sobre las escaleras los lacayos vestidos en oro, no se intimidó en absoluto; les saludó con la cabeza y dijo:
— Može biti, jer nisam baš pomno zagledao. Što ću ti sada kazivati, čuh od svoje pitome drúge. Kad je stigao dvorima na vrata te ugledao stražu u srebru, a na stubama dvorjane u zlatu, nije se ni najmanje smeo; ne zbuni se, već im kimnu glavom i reče:
«Debe ser aburrido quedarse en las escaleras, prefiero entrar dentro».
»Zacijelo je dosadno stajati na stubama. Idem radije unutra.«
Los salones estaban deslumbrantes. Chambelanes y consejeros andaban descalzos para no hacer ruido portando bandejas de oro. ¡Era algo impresionante! A cada pisada, sus botas crujĂan terriblemente, pero Ă©l no parecĂa preocuparse lo más mĂnimo por eso.
Dvorane blistale u svjetlu. Tajni savjetnici i preuzvišena gospoda šuljahu se bosi noseći zlatno posude: svečanije već ne mogaše biti. Kayu čizme uvelike škripale, ali on se nije plašio.
— Sin duda se trata de Kay — dijo Gerda—. SĂ© que tenĂa zapatos nuevos; los oĂ crujir en la habitaciĂłn de la abuela.
— To je pouzdano Kay! — povika Gerda. — Dobro se sjećam, imao je nove čizme, čula sam kako škripe u bakinoj sobi.
— Cierto, hacĂan mucho ruido— dijo la corneja—. Audazmente avanzĂł hacia la princesa, que estaba sentada sobre una perla tan grande como la rueda de una rueca; todas las damas de la corte, con sus servidores y los criados de los servidores, estaban alineados ante ella; cuant más cerca estaban de la puerta, más orgulloso aparecĂa su semblante.
— A jesu škripale! — nastavi vran. Ali on hrabro priñe kneginji, koja sjeñaše na biseru što bijaše velik kao kolovrat. Naokolo bile dvorske dame i njihove dvorkinje, pa od dvorkinja dvorkinje, pa plemići sa svojim perjanicima i perjaničkim slugama, a i te sluge još imahu svoje skutonoše. Svi se oni poredali, a što je koji bliže vratima stajao, to se više uznosio:
El pequeño paje del criado de un servidor, que va siempre con pantuflas, tenĂa un aspecto imponente, ¡tan orgulloso se sentĂa de estar junto a la puerta!
ni na slugina sluge slugu, što uvijek nosi papuče, ne smiješ od pusta poštovanja oka podići — toliko se on naduo i kraj vrata ustobočio.
— Eso debe ser horrible — dijo la pequeña Gerda —¿Y consiguió Kay casarse con la princesa?
— Zaista strašno! — uzdahnu mala Gerda. — A Kay je ipak dobio kneginju?
— Si no hubiera sido corneja, sin duda habrĂa sido yo el elegido, aunque lo cierto es que estoy ya prometido. En cualquier caso, parece que el joven hablĂł tan bien como yo mismo pueda hacerlo cuando me expreso en mi lengua; mi novia domesticada asĂ me lo ha dicho.
— Da ne bijah vran kao što jesam, meni bi dopala kneginjica, sve ako sam već u zarukama. Zacijelo je isto tako lijepo zborio kao i ja kad govorim vranjim ili tajnim jezikom — tako mi barem kaza moja pitoma zaručnica.
Era intrĂ©pido y gentil; en realidad no habĂa venido a pedir la mano de la princesa, sino tan sĂłlo a constatar su inteligencia, que valorĂł en alto grado, asĂ como la princesa, a su vez, estimĂł altamente la de Ă©l.
Dakle, momčić bijaše veseo i mio; nije došao da prosi kneginjicu, nego da joj čuje mudrost, koja mu se i svidje, a svidje se i on kneginjici.
— ¡SĂ, seguro que se trataba de Kay! — exclamĂł Gerda—. Era tan inteligente que sabĂa calcular de memoria incluso con fracciones… ¡Oh! ÂżPor que no me introduces en el castillo?
— Sigurno je to Kay! — reče Gerda. — On je tako pametan, zna napamet računati, čak i s razlomcima! Oh, hoćeš li me povesti dvorima te kneginje?
— Bueno, eso es fácil de decir, pero no tanto de hacer — respondiĂł la corneja— No sĂ© cĂłmo podrĂamos arreglarlo… HablarĂ© con mi novia domesticada; seguro que no puede sugerir algo; aunque debo decirte que, habitualmente, jamás se permite la entrada en el castillo a una niña como tĂş.
— Lako je to reći! — uzvrati vran. — Ali kako ćemo to izvesti? Porazgovorit ću se o tome sa svojom pitomom zaručnicom; ona će nas svjetovati. Treba naime da ti kažem: takvoj maloj djevojčici kao što si ti nikada ne dopuštaju da uñe.
— ¡EntrarĂ©! — dijo Gerda —. Si Kay se entera de que estoy aquĂ, vendrá en seguida a buscarme.
— Ali će meni dopustiti! — izusti Gerda. — Kada Kay samo čuje da sam došla, odmah će izići pa će me uvesti.
— EspĂ©rame allĂ, junto a la escalera— dijo la corneja volviendo la cabeza y emprendiendo el vuelo.
— Pričekaj me kraj ograde! — reče vran, kimnu glavom i odletje.
Cuando regresĂł, ya habĂa oscurecido.
— ¡Kra, kra! — graznó— Mi novia te envĂa sus más cariñosos saludos; me ha dado este panecillo para ti; lo ha cogido de la cocina, donde siempre hay pan en abundancia; sin duda tendrás hambre…
Istom se kasno uveÄŤer vran vrati.
— Kvar-kvar! — zagrakta vran. — Pozdravlja te moja zaručnica, a evo ti šalje i komadić kruha što ga uze u kuhinji; ondje ga dovoljno ima, a ti si sigurno već ogladnjela.
No te será posible entrar descalza en el castillo; la guardia de uniformes plateados y los lacayos vestidos en oro no lo permitirĂan; pero no llores, porque, a pesar de todo, en seguida estarás dentro. Mi novia conoce una escalera secreta , que conduce al dormitorio; ella sabe donde se encuentra la llave.
Ne možeš doći na dvore, jer si neobuvena: stražari u srebru i dvorjanici u zlatu ne bi te propustili. Ali se nemoj žalostiti, jer ćeš ipak onamo ući. Moja zaručnica zna za male stražnje stube što vode u spavaonicu, a zna ona i to gdje će uzeti ključ.
Y se encaminaros hacia el jardĂn atravesando la gran alameda alfombrada por las hojas que caĂan de los árboles; las luces se fueron apagando una a una; cuando todo estuvo oscuro, la corneja condujo a la pequeña Gerda hasta una puerta trasera que se encontraba entornada.
I tako uñoše u vrt i poñoše dugim drvoredom gdje sa grana list za listom padaše. Na dvorima se trnulo jedno svjetlo za drugim, a kad i posljednje ugasnu, vran povede djevojčicu stražnjim vratima, što bijahu samo pritvorena.
¡Oh, como latĂa el corazĂłn de Gerda por la inquietud y la ansiedad! ParecerĂa que iba a hacer algo malo, cuando, en realidad, sĂłlo querĂa saber si se trataba de su amigo Kay;
Ah, kako Gerdi lupaše srce od straha i čežnje! Bijaše joj kao da je naumila kakvo zlo počiniti, a htjela je samo znati bješe li ono mali Kay.
sĂ, tenĂa que ser Ă©l; pensaba en sus ojos vivos y en sus largos cabellos; creĂa verle sonreĂr,como cuando estaban sentados, allá en su casa, junto a los rosales.
Da, on to bješe, i nitko drugi. Živo se Gerda spominjala njegovih pametnih očiju, njegove duge kose; gledaše ga gdje se smije, kao onda kad kod kuće sjeñahu kraj ruža.