S ilustracijama Vilhelma Pedersena.

Med illustrasjoner av Vilhelm Pedersen.

Prva priča — Ogledalo i rbine

Første historie, som handler om speilet og splintene.

Hajde da počnemo. Kad završimo priču, znat ćemo više nego što sad znamo. Čujmo, dakle: Bio jednom zao duh, hud do zla boga, pravi ñavo.

Se så! Nå begynner vi. Når vi er ved enden av historien, vet vi mere enn vi vet nå. For det var et ondt troll. Det var et av de aller verste, det var «Djevelen»!

Jednog dana bijaše osobito dobre volje, jer je načinio neobično ogledalo: sve dobro i lijepo što se u njemu ogledalo, rasplinjavalo se i gubilo, a sve što ne valja i što je ružno, isticalo se i još ružnije bivalo.

En dag var han i et riktig godt humør, for han hadde laget et speil som hadde den egenskapen at alt godt og vakkert som speilte seg i det, forsvant det sammen til nesten ingenting, men det som ikke dugde og tok seg ille ut, trådte rett frem og ble enda verre.

Najljepši zeleni vidici u tom ogledalu postajahu poput kuhana zelja, a najbolji ljudi bijahu ružni ili stajahu na glavi i pokazivahu se bez trupa: lice bi im se tako izobličavalo da ih nikako nisi mogao poznati; ako li je tkogod imao pjegu na licu, mogaše biti siguran da će mu se u onom ogledalu razvući preko nosa i prekriti mu usta.

I det så de deiligste landskaper ut som kokt spinat, og de beste mennesker ble ekle eller stod på hode uten mage, ansiktene ble så fordreide at de var ikke til å kjenne, og hadde man en fregne, så kunne man være så viss på at den gikk ut over nese og munn.

Divne li zabave! — uzradova se ñavo. Čovjek u kome bi se porodila dobra i pobožna misao u tom bi se ogledalu cerio i kreveljio, tako te se ñavo grohotom smijao uživajući u tome svom umještvu.

Det var utmerket morsomt, sa «Djevelen». Gikk det nå en god from tanke gjennom et menneske, da kom det et hånflir i speilet, så trolldjevelen måtte le av sin kunstige oppfinnelse.

Svi ñavolovi ñaci — jer ñavo imaše svoju školu — bajali na sva usta kakvo se čudo zbilo. Sad se istom može pravo vidjeti, mišljahu vražji ñaci, kakav je svijet i kakvi su ljudi.

Alle de som gikk på trollskolen, for han holdt trollskole, de fortalte rundt om at det hadde skjedd et mirakel. Nå kunne man først se, mente de, hvordan verden og menneskene egentlig så ut.

S onim ogledalom obigraše svijet, tako te naposljetku ne bî zemlje ni čovjeka što se u njem ne ogledaše i ne vidješe iskrivljeni.

De løp omkring med speilet, og til sist var det ikke et land eller et menneske som ikke hadde vært fordreid i det.

Prohtjede se tome paklenom soju i na samo nebo uzletjeti, da na sprdnju uzmu anñele i Gospoda. I što su više k nebesima s ogledalom letjeli, to se ono sve više cerilo i treslo, da su ga jedva u rukama držali. Letjeli su sve više i više, sve bliže Bogu i anñelima. Ogledalo se tako strahovito treslo cereći se da im je ispalo iz ruku, tresnulo o zemlju, razbilo se i razletjelo u komadiće,

Nå ville de også fly opp mot Himmelen selv for å gjøre narr av englene og «vår Herre». Jo høyere de fløy med speilet, dess sterkere flirte det. De klarte nesten ikke å holde fast på det. Høyere og høyere fløy de, nærmere Gud og englene. Da sitret speilet så fryktelig i sitt hånflir at det fór dem ut av hendene og styrtet ned mot jorden,

u milijune i milijune rbina i zrnaca. A sada nastade još veća nesreća negoli prije:

hvor det gikk i hundre millioner billioner og enda flere stykker, og nettopp da gjorde det mye større ulykke enn før.

neki se komadići tog ogledala — čestice sićušne kao zrnca sitnog pijeska — razletješe bijelim svijetom, pa gdje bi se ljudima koja čestica u oko natrunila, ondje bi ostala, tako te bi ljudi vidjeli sve naopako, ili bi barem u svemu vidjeli samo ono što je krivo, zlo i naopako. Svaki, naime, trunak ogledala bijaše dijelom cjeline, imaše moć i svojstva što ih je samo ogledalo imalo.

For noen stykker var knapt så store som et sandkorn, og disse fløy rundt om i den vide verden. Og der de kom i øynene på folk, der ble de sittende, og da så de menneskene alltid feil, eller hadde kun øyne for det som var galt ved en ting, for hver lille speilbit hadde beholdt de samme kreftene som hele speilet hadde hatt.

Ponekim ljudima zañe staklovina i u srce, a otad im ono — da strašna li udesa — bješe kao zalomak leda.

Noen mennesker fikk til og med en liten speilsplint inn i hjertet, og det som var ganske fryktelig var at det hjertet ble som en klump is.

Bijaše i većih komada razbijenog ogledala: od njih su ljudi načinili okna, ali kroz takva okna nije valjalo gledati svoje prijatelje.

Noen speilstykker var så store at de ble brukt til ruteglass, men gjennom den ruten var det ikke verd å se sine venner.

Neki se komadići upotrijebiše za stakla na naočarima — ali teško svijetu otkad ljudi na nos nataknuše takve naočari da dobro vide i pravedno sude. Hudoba se grohotom smijala, vrag hihotao da mu se sve trbuh tresao, a to ga ugodno golicalo.

Andre stykker kom i briller, og derfor gikk det dårlig når folk tok de brillene på for å se rett og være rettferdige. Den onde lo så hans mage revnet, og det kilte ham så deilig.

A vani zrakom i dalje letjele sitne čestice staklovine, kako ćemo sada čuti.

Men ute fløy ennå små glasstumper om i luften. Nå skal vi høre!

Druga priča — Dječak i djevojčica

Andre historie. En liten gutt og en liten pike.

U velikom gradu, gdje je toliko kuća i ljudi te ne može svatko imati svoj vrtić, nego se većina mora zadovoljiti cvijećem u loncima — u tome velikom gradu živjelo dvoje uboge djece što imahu vrtić nešto veći od lonca za cvijeće.

Inne i den store byen, hvor det er så mange hus og mennesker at det ikke blir plass nok til at alle folk kan få en liten have, og hvor de fleste derfor må la seg nøye med blomster i urtepotter, der var dog to fattige barn som hadde hatt noe større enn en urtepotte.

Dječak i djevojčica nisu bili brat i sestra, ali su se voljeli kao da su prava braća.

De var ikke bror og søster, men de holdt like godt av hverandre som om de var det.

Roditelji im stanovahu u najbližem susjedstvu, jedni sučelice drugima, u potkrovlju dviju kuća: krov se jednog susjeda doticao krova drugoga, a izmeñu krovova bijaše žlijeb. Iz jedne i druge potkrovnice gledao malen prozor:

Foreldrene bodde like opp til hverandre. De bodde på to takkamre. Der hvor taket fra det ene nabohuset støtte opp til det andre, og vannrennen gikk langs med takskjegget, der vendte et vindu fra hvert hus ut.

prekoračiš li žlijeb, eto te s jednog prozora na drugi.

Man behøvde kun å skreve over i rennen, så kunne man komme fra det ene vinduet til det andre.

I jedni i drugi roditelji imali pred prozorom povelik drven sanduk u kojem je raslo nešto najpotrebnije zeleni za kuhinju; osim toga, kako u jednom tako i u drugom sanduku rastao malen ružin grm na kojem su ruže bujno cvale.

Utenfor hadde foreldrene en stor trekasse hver, og i den vokste kjøkkenurter som de brukte, og et lite rosentre. Det var ett i hver kasse og de vokste så velsignet.

Roditelji se dosjetiše da sanduke stave poprijeko na žlijeb, slijeva i zdesna, tako te sad sanduci gotovo dopirahu od jednoga do drugoga prozora, kao da su dvije lijehe, dva cvjetna bedema.

Nå fant foreldrene på å stille kassene tvers over rennen slik at de nesten nådde fra det ene vinduet til det andre, og så ganske livaktige ut som to blomstervoller.

Grašak se spuštao niza sanduke u zelenim vijencima, grmovi ruže pustili duge grančice, prepletale se one oko prozora i svijale poput kakva malog slavoluka od vriježa, lišća i cvijeća.

Erterankene hang ned over kassene, og rosentrærne skjøt lange grener som svingte seg om vinduene og bøyde seg mot hverandre: Det var nesten som en æresport av grønt og av blomster.

Kako su sanduci bili visoki, a djeca znala da se ne smiju penjati, to im roditelji često dopuštahu da poñu jedno drugome, te bi sjela na svoje klupice pod ružinim grmom i lijepo se igrala.

Siden kassene var ganske høye, og barna visste at de ikke måtte krype opp, så fikk de tidt lov til å stige ut til hverandre og sitte på deres små skamler under rosene, og der lekte de nå så prektig.

A kad bi zima došla, i njihova bi radost prestala. Prozori često bijahu sasvim zamrznuti, ali su djeca grijala bakarne novčiće na peći, stavljala vrući novčić na zamrzlo okno, a nato se topio led i stvarala okrugla rupica na staklu; iza rupice na jednom i drugom prozoru gledalo milo i blago oko: za jednim prozorom stajao dječak, za drugim djevojčica.

Om vinteren var jo den fornøyelsen forbi. Vinduene var tidt ganske tilfrosne, men så varmet de kobberskillinger på kakkelovnen, la den hete skillingen på den frosne ruten, og så ble det et vakkert kikkehull, så rundt så rundt. Bak ved tittet et velsignet mildt øye, ett fra hvert vindu. Det var den lille gutten og den lille piken.

Dječaku bijaše ime Kay, djevojčica se zvala Gerda.

Han het Kay og hun het Gerda.

Ljeti mogahu jednim skokom biti jedno kraj drugoga, a da se zimi nañu zajedno, valjalo je silaziti niza stube, niz tolike stube, i opet se uspinjati; a vani snijeg mete.

Om sommeren kunne de komme til hverandre i ett sprang, om vinteren måtte de først ned mange trapper og opp mange trapper. Ute føk sneen.

— Bijele se pčele roje — kaziva baka.

«Det er de hvite biene som svermer», sa den gamle bestemoren.

— Imaju li bijele pčele maticu, svoju kraljicu? — pitao dječak, jer je znao da je prave pčele imaju.

«Har de også en bidronning?» spurte den lille gutten, for han visste at imellom de virkelige biene er det en slik en.

— Imaju — odgovori baka. — Ona je ondje gdje je roj najgušći: najveća je od sviju, nikad se na zemlji ne smiruje, već uvijek odlijeće u crni oblak. Za mnoge zimske noći leti gradskim ulicama i proviruje kroz prozore, a nato se stakla, od njezina pogleda, smrznu i okite bijelim cvijećem.

«Det har de!» sa bestemoren. «Hun flyr der hvor de svermer tettest! Hun er størst av dem alle, og aldri forblir hun stille på jorden, hun flyr opp igjen i den store skyen. Mang en vinternatt flyr hun gjennom byens gater og kikker inn av vinduene, og da fryser de så underlig, akkurat som blomster.»

— Jest, jest, to sam već vidio — prihvaća dječak.
— I ja, i ja! — uzvikuje djevojčica.
Oboje znaju da je to živa istina.

«Ja, det har jeg sett!» sa begge barna, og så visste de at det var sant.

— A može li snježna kraljica ovamo k nama? — pita djevojčica.

«Kan snedronningen komme inn her?» spurte den lille piken.

— Neka samo doñe — uzvikuje dječak — stavit ću je na toplu peć, pa će se rastopiti.

«La henne bare komme», sa gutten, «så setter jeg henne på den varme kakkelovnen, og så smelter hun.»

Baka ga pomilova po kosi i uze pričati druge priče.

Men bestemoren glattet hans hår og fortalte andre historier.

Uvečer se mali Kay, kada bijaše kod kuće i kad se spremaše u postelju, pope na stolac kraj prozora i poče gledati kroz rupicu na oknu. Vani padale snježne pahuljice, a jedna izmeñu njih, najveća meñu svima, zastade na rubu sanduka za cvijeće. Pahuljica je sve više i više rasla, dok se najposlije ne pretvori u cijelu ženu, uvijenu u najtanji bijeli veo, satkan od milijuna snježnih zvjezdica.

Om aftenen da den lille Kay var hjemme og halvt avkledd, krøp han opp på stolen ved vinduet og tittet ut av det lille hullet. Et par sneflak falt der ute, og en av disse, det aller største, ble liggende på kanten av den ene blomsterkassen. Sneflaket vokste mer og mer, det ble til sist til en hel kvinneskikkelse, kledd i det fineste hvite slør, som var som sammensatt av millioner stjerneaktige fnugg.

Bješe krasna, bajna, ali sva od leda, sjajna blještava leda — a ipak bijaše živa. Oči joj blistahu poput dviju jasnih zvijezda, živahno pogledahu, nigdje da stanu.

Hun var så vakker og fin, men av is, den blendende blinkende is, allikevel var hun levende. Øynene stirret som to klare stjerner, men det var ingen ro eller hvile i dem.

Kimnu glavom prema prozoru i mahnu rukom. Dječak se uplaši, skoči sa stolca, a uto kao da vani, upravo pokraj prozora, proletje velika ptica.

Hun nikket til vinduet og vinket med hånden. Den lille gutten ble forskrekket og løp ned fra stolen, da var det som om det utenfor fløy en stor fugl forbi vinduet.

Sutradan mraz zabijelio, ojužilo, i eto ti proljeća na vrata. Sunce zasjalo, pokazalo se zelenilo, lastavice gnijezda gradile, okna se širom otvorila, a dječak i djevojčica opet sjedili u svome vrtiću gore na žlijebu, povrh svih katova.

Neste dag ble det klar frost — og så kom våren, solen skinte, det grønne tittet frem, svalene bygde rede, vinduene kom opp, og de små barna satt igjen i deres lille have høyt oppe i takrennen over alle etasjene.

Ljetos su ruže krasno cvale. Djevojčica je naučila neku pjesmicu u kojoj se i ruže spominju; pri spomenu o ružama sjetila bi se svojih, te bi dječaku zapjevala, a on s njome:

Rosene blomstret den sommeren så makeløst. Den lille piken hadde lært en salme, og i den stod det om roser. Og ved de rosene tenkte hun på sine egne, og hun sang den for den lille gutten, og han sang den med:

Ruže cvatu, a kad proñu,
Božića nam dani doñu.

«Rosene vokser i dale,
Der får vi Barn-Jesus i tale!»

I dječica, držeći se za ruke, cjelivahu ruže, gledahu svjetlost Božjeg sunca i razgovarahu s njome…

Og de små holdt hverandre i hendene, kysset rosene og så inn i Guds klare solskinn og talte til det som om Jesusbarnet var der.

Da krasnih li ljetnih dana, divnih li časova vani, meñu svježim ružicama, što su cvale kao da nikad neće prestati: mislio bi, dovijeka će tako cvasti.

Hvilke deilige sommerdager det var, hvor velsignet det var å være ute ved de friske rosentrærne som aldri syntes å ville holde opp med å blomstre.

Kay i Gerda sjeñahu i gledahu slikovnicu, punu životinja i ptica, kadli Kay, baš kad je ura na velikom crkvenom tornju izbijala pet sati, odjednom povika:
— Jao, nešto me u srce ubode! Sad mi opet nešto u oko upade!

Kay og Gerda satt og så i billedboken med dyr og fugler. Da var det — klokken slo akkurat fem på det store kirketårnet — at Kay sa: «Au! Det stakk meg i hjertet! Og nå fikk jeg noe inn i øyet!»

Djevojčica mu stavi ruku oko vrata, on treptaše očima, ali se nije ništa moglo vidjeti.

Den lille piken tok ham om halsen. Han blunket med øynene. Nei, det var ikke noe å se.

— Čini mi se da je izišlo — reče dječak. Ali nije izišlo.

«Jeg tror det er borte!» sa han, men borte var det ikke.

U oko mu zašao trunak staklovine od onoga razbijenog, ñavoljeg ogledala — još ga se sjećamo — ogledala u kojemu se sve što je plemenito i lijepo, oglédalo kao nisko i ružno, a svaka se greška i mana odmah isticala i vidjela.

Det var nettopp et av disse glasskornene som sprang fra speilet, trollspeilet. Vi husker det nok, det fæle glasset som gjorde at alt stort og godt som avspeilet seg i det ble smått og heslig, men det onde og slette trådte ordentlig frem, og hver feil ved en ting kunne en straks merke.

Ubogi Kay! Čestice mu te staklovine i u srce zašle; srce će mu doskora postati komad leda.

Den stakkars Kay han hadde også fått et korn like inn i hjertet. Det ville snart bli som en isklump.

Nije ga više boljelo, ali je trunak ondje ostao.

Nå gjorde det ikke vondt mere, men det var der.

— Zašto plačeš? — upita Kay djevojčicu. — Tako postaješ ružna! Nije mi ništa!
— Gle! — povika opet dječak. — Onu ružu crv izjeda! A ova se sasvim nakrivila! Zaista su ružne!
Ružne kô i sanduci u kojima rastu! I nogom udari u sanduk i otkide dvije ruže.

«Hvorfor gråter du», spurte han, «slik at du ser stygg ut! Jeg feiler jo ikke noe! Fy!» ropte han med en gang. «Den rosen der er gnaget av en orm! Og se, den der er jo ganske skjev! Det er i grunnen noen ekle roser! De ligner på kassene de står i!» Og så støtte han med foten hardt imot kassen og rev de to rosene av.

— Kay, što radiš! — uzviknu djevojčica. Kada dječak vidje koliko se djevojčica uplašila, on otkide još jednu ružu i kroz prozor uskoči u svoju sobu, ostavivši dobru, malu Gerdu samu.

«Kay, hva gjør du?!» ropte den lille piken. Og da han så hennes forskrekkelse rev han enda en rose av og løp så inn gjennom sitt vindu, bort fra den velsignede lille Gerda.

Kad bi kasnije Gerda došla sa slikovnicom, dječak bi govorio kako je slikovnica za djecu u kolijevci, a kada bi baka pripovijedala priče, Kay bi neprestano zanovijetao. Kad bi mu se pružila prilika, Kay bi se šuljao za bakom, natakao bi na nos njezine naočari i oponašao je u govoru; umio je izvrsno oponašati, te se svatko smijao. Ubrzo je znao svakoga, iz cijele ulice, oponašati u govoru i hodu.

Når hun siden kom med billedboken, sa han at den var for småbarn, og fortalte bestemoren historier kom han hele tiden med et men. Kunne han komme til det, så gikk han bak etter henne, satte briller på og talte slik som henne. Det var ganske likt, og så lo folk av ham.

Sve što na kome bijaše neobično ili ružno,

Han kunne snart tale og gå etter alle menneskene i hele gaten.

sve je Kay zapažao, sve oponašao, tako te ljudi govorahu: »Glavica je u njega, glavica!«
A svemu zapravo uzrokom bijaše čestica staklovine što mu se u oko natrunila i u srce zabola; zato je i malu Gerdu zadirkivao, djevojčicu koja ga je svim srcem voljela.

Alt som var merkelig hos dem og ikke skjønt, det visste Kay å gjøre bak dem, og så sa folk: «Det er bestemt et utmerket hode han har den gutten!» Men det var det glasset han hadde fått i øyet, og det glasset som satt i hjertet, derfor var det han ertet selv den lille Gerda, som av hele sin sjel holdt av ham.

I njegove igre postadoše sasvim drugačije negoli prije, bijahu nekako razboritije. Jednoga zimskog dana, kad su padale snježne pahuljice, dječak doñe s velikim povećalom, ispruži rukav na snijeg, da se uhvati koja pahuljica.

Hans leker ble nå ganske annerledes enn før, de var så forstandige: En vinterdag som sneflakene føk, kom han med et stort forstørrelsesglass, holdt sin blåe frakkeflik ut og lot sneflakene falle på den.

— Ded pogledaj u staklo, Gerda! — kaza dječak. A pod staklom svaka snježna pahuljica bila jako uvećana i pretvarala se u krasan cvijet ili u šestokraku zvijezdu. Bijaše ih zaista lijepo vidjeti.

«Se nå i glasset, Gerda!» sa han, og hvert sneflak ble mye større og så ut som en prektig blomst eller en tikantet stjerne. Det var vakkert å se på.

— Vidiš li kako su lijepe! — reče Kay. — Zar nisu zanimljivije negoli prave ruže? I kakve li pravilnosti! Nigdje greške. Šteta samo što se tope.

«Ser du, hvor kunstnerisk!» sa Kay. «Det er mye mer interessant enn med de virkelige blomstene! Og det er ikke en eneste feil med dem, de er ganske korrekte, når de bare ikke smelter!»

Nedugo zatim doñe Kay s velikim rukavicama i saonicama na leñima te viknu Gerdi na uho:
— Dopustili mi da se sanjkam na velikom trgu, gdje se i drugi igraju.
I nestade ga.

Litt etter kom Kay med store hansker og sin kjelke på ryggen, han ropte Gerda like inn i ørene: «Jeg har fått lov å kjøre på den store plassen hvor de andre leker!» Og avsted dro han.

Ondje bi na trgu smioniji dječaci privezivali svoje saonice za seljačke saone, te bi se tako podosta vozili. Bijaše zaista veselo.

Der borte på plassen bandt de modigste guttene tidt kjelkene sine fast i bondemannens vogn, og så kjørte de et stykke med. Det gikk ganske godt.

U najvećem jeku igre naiñoše velike saone, bijelo obojene; u njima sjedila prilika, sva umotana u bijelu bundu, s bijelom šubarom na glavi. Saone dvaput zavezoše oko trga, a naš Kay brže-bolje priveza svoje saonice za njih, pa hajde za njima.

Mens de lekte som best kom det en stor slede. Den var helt hvitmalt, og det satt en i den, innsvøpt i en lodden hvit pels med hvit lodden lue. Sleden kjørte to ganger rundt plassen, og Kay fikk kastet frem sin lille kjelke, bundet seg fast i den, og nå kjørte han med.

Saone jurile sve brže i brže, a onda zaokrenuše u obližnju ulicu. Prilika što je sjedila u saonama okrenu glavu te prijazno kimnu Kayu, kao da su stari znanci. Kad god bi dječak htio da odveže svoje saonice, ona bi mu prilika svaki put kimnula glavom, te bi se Kay dalje vozio. I tako proñoše kroz gradska vrata te iziñoše iz grada.

Det gikk raskere og raskere like inn i nærmeste gate. Den som kjørte dreide hodet og nikket så vennlig til Kay, det var som om de kjente hverandre. Hver gang Kay ville løsne sin lille slede nikket personen igjen, og så ble Kay sittende. De kjørte like ut av byens port.

Osuo gust snijeg, zavila mećava, tako da dječak ni prsta pred nosom nije vidio. A saone dalje jure. Kay brzo prihvati za konopac da odveže svoje saonice, ali zaludu: saonice se čvrsto držale saona, kao da su za njih prirasle, i jurile kao vihor.

Da begynte sneen å velte såpass ned at den lille gutten ikke kunne se en hånd for seg, men han fór avsted. Da slapp han straks snoren for å komme løs fra den store sleden, men det hjalp ikke, hans lille kjøretøy hang fast, og det gikk med vindens fart.

Dječak poče iz svega glasa vikati, ali ga nitko ne ču; mećava i dalje vila, a saonice za saonama letjele kao da ih vjetar nosi. Kadikad bi odskočile, kao da prelaze preko graba i živica.

Da ropte han ganske høyt, men ingen hørte ham, og sneen føk og sleden fløy avsted. Imellom kom et hopp, det var som om han fór over grøfter og gjerder.

Htio je izmoliti molitvu, no sveñer mu na um padao veliki jedanput jedan.

Han var ganske forskrekket, han ville lese sin Fader Vår, men han kunne kun huske den store gangetabellen.

Snježne se pahuljice krunile u veće pahulje što su sveudilj rasle, dok naposljetku ne bijahu kao velike bijele kokoši. Odjednom se maknuše ustranu, saone stadoše, a prilika što je u njima sjedila ustade i uspravi se: bunda joj i šubara bijahu od samoga snijega. Pokaza se žena, tanka i visoka, sjajnom bjelinom prelivena: bješe to Snježna kraljica.

Snefnuggene ble større og større, til slutt så de ut som store hvite høns. Med ett sprang de til side, den store sleden stoppet, og den personen som kjørte i den reiste seg opp. Pelsen og luen var av bare sne. En dame var det, så høy og rak, så skinnende hvit, det var Snedronningen.

— Dobro se provozasmo! — napomenu ona. — Na toj ćeš se zimi živ smrznuti! Uvuci se u moju medvjeñu bundu!
To govoreći stavi ga kraj sebe u saone i krznom ga umota: bijaše mu kao da u meki snijeg tone.

«Vi har kommet raskt frem!» sa hun. «Men det er kaldt! Kryp inn i min bjørnepels!» Og hun satte ham i sleden hos seg, og slo pelsen om ham, det var som om han sank i en snefonn.

— Je li ti još hladno? — upita ga i poljubi u čelo.

«Fryser du ennå?» spurte hun, og så kysset hun ham på pannen.

Uh! bijaše taj cjelov hladniji od leda, hladnoćom ga prože do srca, koje već napol bijaše komad leda. Učini mu se kao da će umrijeti — ali samo načas, jer mu odmah odlanu, te više i nije ćutio studeni što je stezala svuda naokolo.

Uh! Det var kaldere enn is, det gikk ham like inn i hans hjerte, det var jo allerede halvt en isklump. Det var som om han skulle dø — men kun et øyeblikk, så gjorde det bare godt. Han merket ikke mere til kulden rundt om.

— Saonice, moje saonice! Ne zaboravi ih! — prisjeti se Kay, komu saonice bijahu prva pomisao. No saonice mu bjehu privezane za jednu izmeñu bijelih koka, a ta je s njima jurila za velikim saonama.

«Min kjelke! Glem ikke min kjelke!» Det husket han først på, og den ble bundet på en av de hvite hønsene, og den fløy bak etter med kjelken på ryggen.

Snježna kraljica još jednom poljubi Kaya, a on zaboravi malu Gerdu, baku i sve kod kuće.

Snedronningen kysset Kay enda en gang, og da hadde han glemt lille Gerda og bestemor og alle dem der hjemme.

— Neću te više poljubiti — reče Snježna kraljica — jer bi poginuo od mojih cjelova.

«Nå får du ikke flere kyss!» sa hun. «For da kysser jeg deg i hjel!»

Kay je pogleda — bijaše tako lijepa. Pametnijeg i ljepšeg lica nije mogao zamisliti. Sad mu se nije činila onako ledena kao one večeri kad ju je vidio pred prozorom i kad mu je mahnula rukom.

Kay så på henne, hun var så vakker, et klokere, vakrere ansikt kunne han ikke tenke seg. Nå syntes hun ikke å være av is, som den gangen hun satt utenfor vinduet og vinket til ham.

U njegovim očima bijaše uzvišena, te se više nije bojao; kaza joj kako umije napamet računati, čak i s razlomcima, i kako za svaku zemlju zna koliko joj četvornih milja iznosi površina i koliko ima pučanstva. A ona se na sve samo smiješila. Učini mu se da sve ono što zna nije ništa, pa se zagleda u beskrajno nebesko prostorje, u neizmjerni svemir. Snježna je kraljica s njime letjela visoko, visoko, gore u tamne oblake, dok je mećava vila i vjetar hučio kao da pjeva stare pjesme.

For hans øyne var hun fullkommen, han følte seg slett ikke redd. Han fortalte henne at han kunne hoderegning, og det med brøk, landenes kvadratmil og «hvor mange innbyggere», og hun smilte alltid. Da syntes han det ikke var nok det han visste, og han så opp i det store store luftrommet, og hun fløy med ham, fløy høyt opp på den sorte skyen, og stormen suste og bruste, det var som om den sang gamle viser.

Letjeli su iznad šuma i jezera, promicali povrh mora, prolazili iznad dola, hladan vjetar pod njima šibao, vuci zavijali, snijeg svjetlucao, a nad njima vrane prelijetale i graktale; nad svime sjao mjesec, velik i jasan, a Kay ga gledao svu noć, zimsku, dugu. Danju je spavao Snježnoj kraljici uza skute.

De fløy over skoger og sjøer, over hav og land. Nedenunder suste den kalde blest, ulvene hylte, sneen gnistret. Hen over den fløy de sorte skrikende kråkene, men ovenfor skinte månen så stor og klar, og den så Kay på den lange, lange vinternatt. Om dagen sov han ved snedronningens føtter.

Treća priča — U cvjetnjaku žene koja zna čarati

Tredje historie. Blomsterhaven hos konen som kunne trolldom.

Što se dogañalo s malom Gerdom otkad se Kay nije vratio?

Men hvordan hadde den lille Gerda det, da Kay ikke kom mere?

Kud li se dječak mogao odmetnuti? Nitko to ne mogaše reći, nitko to nije znao ni slutio. Dječaci pripovijedahu kako su ga vidjeli kad je svoje saonice privezao za velike, lijepe saone što su prošle kroz ulice i na gradska vrata izišle.

Hvor var han da? — Ingen visste det, ingen kunne fortelle noe. Guttene fortalte kun at de hadde sett ham binde sin lille kjelke til en prektig stor slede som kjørte inn i gaten og ut av byens port.

Ali nitko nije znao gdje bi dječak mogao biti. Mnoge se suze za njim proliše, gorko i dugo plakaše mala Gerda. Mišljahu da je mrtav, da se utopio u rijeci štono teče pokraj grada. Bijahu to teški zimski dani, tužni i žalosni.

Ingen visste hvor han var, og mange tårer fløt. Den lille Gerda gråt så dypt og lenge. — Så sa de at han var død, at han hadde sunket i elven som rant tett ved byen. O, det var i sannhet lange, mørke vinterdager.

Najposlije doñe i proljeće, granu toplo sunce.

Nå kom våren med varmere solskinn.

— Kay je mrtav, nema ga više! — tugovala mala Gerda.

«Kay er død og borte!» sa den lille Gerda.

— Nije tako — tješio je sunčev sjaj.

«Det tror jeg ikke!» sa solskinnet.

— Mrtav je, nema ga više! — jadala se lastavicama.

«Han er død og borte!» sa hun til svalene.

— Nije tako — uzvraćale laste, te i Gerda naposljetku povjerova da nije tako.

«Det tror jeg ikke!» svarte de, og til sist trodde den lille Gerda det heller ikke.

— Obut ću nove, crvene cipelice što ih Kay još nije vidio, pa ću poći na rijeku; pitat ću je za njega — reče Gerda jednog jutra.

«Jeg skal ta på mine nye røde sko», sa hun en morgenstund, «dem Kay aldri har sett, og så vil jeg gå ned til elven og spørre den ut!»

I zaista toga jutra rano ustane, u sam osvit zore, poljubi baku, koja je još spavala, obuje crvene cipelice i sama samcata proñe kroz gradska vrata, ravno na rijeku.

Og det var ganske tidlig. Hun kysset den gamle bestemoren som sov, tok de røde skoene på og gikk helt alene ut av porten til elven.

— Je li istina — zapita ona rijeku — da si mi uzela maloga druga s kim se igram? Poklonit ću ti svoje crvene cipele ako mi ga vratiš.

«Er det sant at du har tatt min lille lekebror? Jeg skal gi deg mine røde sko dersom du vil gi ham til meg igjen!»

I pričini joj se kao da joj valovi čudnovato kimaju; stoga svuče crvene cipelice, najdraže što ih je imala, pa ih baci u rijeku. Ali cipelice padoše tik uz obalu, a mali joj ih valovi opet na žal iznesoše. Kao da je rijeka time pokazala kako neće Gerdinih cipelica — najmilije što djevojčica ima — jer u rijeci nema Kaya.

Og bølgene, syntes hun, nikket så underlig. Da tok hun sine røde sko, det kjæreste hun hadde, og kastet dem begge to ut i elva, men de falt tett inne ved bredden, og de små bølgene bar dem straks i land til henne. Det var som om elva ikke ville ta det kjæreste hun hadde, da den jo ikke hadde den lille Kay.

Mala Gerda pomisli da ih nije dovoljno daleko bacila, pa stoga uñe u čamac što bijaše u trščaku, poñe čamcu na drugi kraj, na kljun, te odande cipelice baci u vodu. No čun ne bijaše privezan: od Gerdinih se pokreta čunak zaljuljao i počeo kliziti od obale.

Men hun trodde nå at hun ikke kastet skoene langt nok ut, og så krøp hun opp i en båt som lå i sivene. Hun gikk helt ut i den ytterste enden og kastet skoene. Men båten var ikke bundet fast, og ved den bevegelsen hun gjorde, gled den fra land.

Djevojčica to opazi te se požuri da iskoči na obalu, ali dok je ona došla na drugi kraj, čun se već dobar lakat otisnuo i počeo brže kliziti niz vodu.

Hun merket det og skyndte seg for å komme bort, men før hun nådde tilbake var båten over en alen ute, og nå gled den hurtig avsted.

Uplašila se mala Gerda i briznula u plač, ali je nitko ne ču osim vrabaca, a oni je ne mogahu na obalu prenijeti; samo su letjeli duž obale i cvrkutali kao da je žele utješiti: »Živ-živ! To smo mi!«

Da ble den lille Gerda ganske forskrekket og gav seg til å gråte, men ingen hørte henne utenom gråspurvene, og de kunne ikke bære henne i land, men de fløy langs bredden og sang, likesom for å trøste henne: «Her er vi! Her er vi!»

A čamac meñuto klizio niz rijeku. Mala Gerda uvukla dušu, prestrašena sjedila u čamcu, sa samim bječvicama na nogama. Za njom plovile njezine crvene cipelice, ali ne mogahu čuna stići, jer je sve brže odmicao.

Båten drev med strømmen. Den lille Gerda satt ganske stille i bare strømpene. Hennes små røde sko fløt bak etter, men de kunne ikke nå båten, den tok sterkere fart.

Na obalama ljepota i milina: krasno cvijeće, staro drveće, zeleni obronci po kojima pasu ovce i krave, ali nigdje žive duše.

Nydelig var det på begge bredder, deilige blomster, gamle trær og skrenter med får og kuer, men ikke et menneske å se.

»Možda me rijeka nosi malom Kayu«, pomisli Gerda i na tu se pomisao razvedri. Uspravila se u čamcu te je sate i sate promatrala krasne zelene obale.

«Kanskje bærer elven meg hen til lille Kay», tenkte Gerda, og så ble hun i bedre humør, reiste seg opp og så i mange timer på de vakre grønne breddene.

Ploveći tako stiže napokon do velika voćnjaka, gdje se drveće nakitilo trešnjama i gdje bijaše koliba s prekrasnim crvenim i modrim oknima, slamom pokrivena, a pred njom dva vojnika od drveta što držahu pušku na pozdrav svakome tko bi mimo njih projedrio.

Så kom hun til en stor kirsebærhave hvor det var et lite hus med underlige røde og blåe vinduer, forresten var det stråtak, og utenfor to tresoldater som viste våpen til dem som seilte forbi.

Gerda im povika, misleći da su živi, ali se oni, naravno, ne odazvaše. Djevojčica im još bliže doplovi, jer je sada rijeka čun potjerala kraju.

Gerda ropte på dem, hun trodde at de var levende, men de svarte naturligvis ikke. Hun kom ganske nær dem, elven drev båten like inn imot land.

Gerda im još jače povika, a nato iz kolibe iziñe starica; bijaše veoma stara, u hodu se o štap opiraše; imaše velik slamni šešir, kojim se štiti od sunčane žege, a po njem islikano najubavije cvijeće.

Gerda ropte enda høyere, og så kom en gammel gammel kone ut av huset som støttet seg på en krokkjepp. Hun hadde en stor solhatt på, og den var bemalt med de vakreste blomster.

— Ubogo moje dijete! — prozbori starica. — Kako si samo dospjela na tu silnu rijeku i u tuñ se svijet otisnula?
I starica siñe do vode, zakvači čun štapom, privuče ga žalu te izvede malu Gerdu.

«Du stakkars barn!» sa den gamle konen. «Hvordan er du dog kommet ut på den store, sterke strømmen, og drevet lang ut i den vide verden?!» Og så gikk den gamle konen helt ut i vannet, slo sin krokkjepp fast i båten, trakk den i land, og løftet den lille Gerda ut.

Obveseli se djevojčica što je opet nogom stala na suho, ali se ipak ponešto uplaši nepoznate starice.

Og Gerda var glad for å komme på det tørre, men dog litt redd for den fremmede gamle konen.

— Hodi i kazuj mi tko si i kako si ovamo stigla — reče joj starica.

«Kom dog og fortell meg hvem du er, og hvordan du har kommet hit!» sa hun.